"......bio je motor za pokretanje promjena!" - Hristina Funa, Director, SINPEKS

Više...

"... Vratio nam je vjeru u to da možemo ostvariti velike i značajne promjene!" - Karolina Peric. Direktorica, IMACO Systemtechnik - BIH

Više...

"... Antonioje uspio u tri mjeseca ono što smo mi pokušavali već tri godine..." Dejan Milovanović - AutoMilovanović

Više

"... dramatično nam je unaprijedio cash-flow..." - Edvard Varda, Direktor, Zoo hobby

Više...

Nedavno pitanje na početku posta Vukašina Aleksića na poslovnoj društvenoj mreži Linkedin me podsjetilo na vječnu konzultantsku istinu te inspiriralo da napišem ovaj članak. Pitanje koje si je autor ovog posta postavio bilo je Zašto je razmak između željezničkih šina u SAD-u točno 1,4351 m? To me podsjetilo na tolika glupa pitanja koja postavim kada u ulozi konzultanta dođem u kompaniju kako bi riješio neki problem ili još bolje poboljšao procese na način da budu točniji, brži, profitabilniji ili jednom riječju efikasniji? 

Normalno je da u takvoj roli konzultant njuška uokolo i postavlja glupa pitanja kao što su 

  • Zašto ovo radite ovako? 
  • Zašto printate 5 primjeraka otpremnice ili primke?
  • Zašto ova roba stoji baš na ovom mjestu?
  • Zašto koristite baš taj postupak?
  • Kako radite …?

Ili da se vratimo na pitanje koje će nam u ovom članku poslužiti kao roll-model: 

  • Zašto je razmak između željezničkih šina u SAD-utočno 1,4351 m?

Na ovakva ili slična jednostavna (da ne kažem glupa) pitanja ja kao konzultant dobivam jednostavan I strpljiv odgovor. Isto tako smo dobili odgovor u spomenutom postu i on je glasio: "Budući da su željeznice u SAD-u gradiliEnglezi, upotrijebili su istu mjeru i u Americi."

Međutim, onda bi se konzultant ponovo neiskusno upitao: "A zašto su Engleskoj upotrebljavali ovu mjeru?"

Odgovor već malo iritiranih operatera u proizvodnji ili u logistici: "Pa zato što su prvi vagoni u Engleskoj građeni u radionici koja je prije toga proizvodila kočije." Dakle, jedino logično bilo je da za željezničke vagone koriste isto podvozje koje su koristili i za kočije i u tome nema ništa čudno.

Konzultant si ne može pomoći pa brzopleto upita: "Zašto su Englezi za podvozja kočija upotrebljavali baš taj razmak (1,4351 m)?"

Vratimo se sada u naše prirodno okružje logistike ili proizvodnje u nekoj prosječnoj kompaniji. Operater, koji je isprva bio prisojan jer su mu nadređeni rekli da strpljivo odgovori na sva pitanja koja im konzultant postavi jer je to za dobro cijele kompanije, je dao sve od sebe – ali ovaj ne prestaje. Ipak, sa zadnjim rezervama strpljivosti odgovara: "Zato što je razmak kotača na kočijama bio prilagođen starim europskim putevima koji su imali baš tu širinu."

Već u deliriju profesionalne radoznalosti konzultant ne primjećujući da je sugovornik na rubu živaca,  pita dalje: "Zašto su europske ceste imale baš tu širinu?" Njegovog sugovornika konačno izdaje strpljenje i kaže: "Ne znam, pitajte ove u računovodstvu (marketingu, razvoju ili nekom drugom odjelu što dalje od njega)." 

Međutim, konzultant je sada totalno navučen na ovaj problem i odlazi u računovodstvo (ili odjel u koji su ga poslali) i razgovara sa postarijom gospođom sa strogim pogledom. S njom vjerojatno nitko ne razgovara ako ne treba isplatu dnevnica ili nešto slično. Ona podiže pogled iznad naočala i pita strogo: "Što ste trebali?"  

Konzultant smeteno pokušava napraviti uvod, ali ga nestrpljivi pogled natjera da odmah izbaci pitanje: "Zašto su rimske ceste bile široke baš 1,4351 metar?" Voditeljica računovodstva pogledom stroge učiteljice odgovara: "Zato što su dvokolice sa konjskom zapregom starih Rimljana imale tu širinu.

Sada su pitanja samo tekla kroz usta: "A zašto su rimske dvokolice imale baš tu širinu?"

Stroga učiteljica sa pogledom koji govori da neću proći ovaj razred odgovori: "Zato što su zapregu konstruirali na način, da je bila široka točno onoliko koliko su tražile dvije konjske stražnjice…"

Ova izjava bila je izrečena normalnim tonom kao da se to podrazumijeva iako je veza između prvog pitanja i zadnjeg odgovora konzultantu toliko bizarna. Međutim, konzultant profesionalan koliko već je zahvali se i ode u svoj ured da napiše izvještaj, preporuku, mišljenje ili dizajn novog procesa, procedure ili načina rada. 

Ljudi koji svakodnevno rade na nekom poslu i nasljeđuju poslove jedan od drugog "s koljena na koljeno" ne propitkuju razloge zašto se nešto radi na način kako se radi. U trenutku kada primaju te informacije, instrukcije ili obuku su pod prevelikim stresom učenja novih procesa, da bi propitkivali razloge zašto jer se moraju koncentrirati na Što, Kako, Kada, Koliko i slična pitanja. Kada taj posao postane rutina onda se zaboravlja na pitanja jer se posao radi u automatskom pilotu.

I kada neki outsider kao što je konzultant dođe i pita "Zašto ovo radite ovako?" Odgovor je skoro u 100-postotnom slučaju uvijek "Pa tako smo to oduvijek radili"! Međutim, ovakav odgovor nije problem – dapače, on je normalan. Problem je kada pokušamo promijeniti taj način rada jer je očito da više nema razloga da se to tako radi i dalje. Tada se događa superfenomen – onda se ti ljudi, zaposlenici, operateri, menadžeri pa ponekad sve do direktora, svi ujedine pod zajedničkom zastavom i za zajedničku stvar – da obrane način na koji se to do sada radilo. Ponekad je očuvanje dosadašnjeg načina rada ili ta "stvar" za koju se svi zajedno bore toliko iracionalna da je to teško objasniti. Istovremeno je novi način rada toliko očit da je glavni argument protiv "Da je to tako jednostavno mi bi to već tako radili" ili "To smo već probali, ali nije išlo" isl. 

Možda sam malo karikirao cijelu priču, ali bit ove problematike ostaje, a to je da iako nitko ne zna zašto nešto tako radi, branit će do posljednje kapi krvi jer iz nekog razloga ta "stvar" za koju se bori je prešla iz racionalne u emocionalnu sferu što nikada nije dobro za diskusiju.